Prepoznavanje obrazaca u ocjenjivanju bonsaija, ili kako se bonsai ukus razvija
Pattern Recognition in Judging Bonsai, or How Bonsai Taste Evolves
by Walter Pall
Da li možete reći koja je razlika između listopadnog stabla i četinjače samo promatrajući sliku? Naravno da možete, svako dijete to može. Da li možete reći razliku čak i kad četinar raste u stilu listopadnog stabla ili kada listopadno stablo raste kao četinar? Naravno da možete. To se uoči u djeliću sekunde, u samo jednom pogledu na sliku.
U redu, a sada objasnite kako ste točno donijeli tu odluku. Na ovo će netko uspjeti dati dobro obrazloženje, nečije će biti loše, a netko se uopće neće truditi. Ipak svima će trebati po prilično dugo da artikuliraju nešto što su spoznali u djeliću sekunde.
Iako naš mozak zna kako napraviti ovu klasifikaciju, naš svjesni um je često u nemogućnosti artikulirati pravila. Naš mozak je izuzetno dobar u izvršavanju ovakvih zadataka. Mi smo nevjerojatne mašine za prepoznavanje obrazaca.
Naš mozak se razvio i sa velikom točnošću obavlja ovakve zadatke. Ako imamo više različitih objekata možemo stvoriti interna pravila po kojima ih klasificiramo. Kada su vas učili čitati pokazano vam je puno primjera slova „A“, pa ste naučili vidjeti slovo „A“ bilo da je on pisano rukom ili isprintano. Možete prepoznati slovo „A“ odmah bilo da je napisano lošim rukopisom ili da je napisano neobičnim tipom slova. To možete učiniti čak i ako niste nikada vidjeli taj rukopis ili tip slova. Ali kada bi vas netko pitao kako ste došli do tog zaključka to bi vam bilo jako teško za objasniti.
Jako ste dobri u trenutnom odlučivanju da slovo NIJE „A“. Znači mora postojati neki mehanizam koji vam to omogućuje i zbog čega tekstove možemo čitati nevjerojatnom brzinom.
Prepoznavanje apstraktnih stvari je još i više kompleksno. Vrlo rano ste naučili što je dobro a što loše ponašanje. Dali su vam brojne primjere u vašem djetinjstvu. Kako ste odrastali vaš mozak je katalogizirao dobre i loše radnje i u jednom momentu otkrio pravilo pomoću kojeg to dvoje razlučuje. Kada se nađete u novoj životnoj situaciji u kojoj ranije niste bili, trenutno primjenjujete ova pravila. Dakle svi mi imamo interna pravila, ali se ona malo razlikuju ovisno o tome kako su se razvijala. Zato ljudi imaju različita stajališta o moralu. Ove razlike postaju očite kada sretnemo osobu koja je odrasla u potpuno drugoj kulturi i koja očito primjenjuje radikalno drugačija pravila za razlikovanje „dobra“ i „zla“.
I , što ovo sve ima sa bonsai ukusom? Potpuno isto se događa kada naučimo cijeniti bonsai. Naučimo da je stablo koje slijedi bonsai pravila uklesana u kamenu - dobro. Kada je prekršeno jedno od ovih pravila ono je - loše. Mi naučimo da su stabla koje oblikovao Naka, Kimura i veliki japanski majstori dobra. Mi nismo zadovoljni kada nam se samo kaže. Mi smo naučili tražiti slike stabala kao obrasce. Mi smo naučili vidjeti „dobru“ i „lošu“ primjenu pravila. Mi smo naučili vidjeti sličnosti u stablima koja su dobra i nekako kreirati svoja interna pravila po kojima odlučujemo. Tada možemo ocjenjivati stablo koje nikada prije nismo vidjeli. Možemo odmah znati bilo da se radi o sirovom materijalu ili remek djelu. Ipak nismo svi jednako dobri u ovome. Neki mogu otići veoma daleko i postati stručnjaci u ocjenjivanju bonsaija. Primijetite da ovdje nije riječ o KREIRANJU bonsaija. Radi se o ocjenjivanju gledanjem. Prema ovom konceptu osoba može biti stručni sudac za bonsaije bez da je ikada taknula stablo.
Postavlja se pitanje u kojoj mjeri mi zaista ocjenjujemo stvarnu vrijednost bonsaija, a u kojoj mjeri koristimo našu sposobnost u prepoznavanju obrazaca.
Da, neki bonsai imaju sposobnost dotaknuti nam srce, prenijeti nam poruku, osjećamo njihovu „dušu“. Ali možemo li biti sigurni da ovaj odgovor nije jednostavno naučena reakcija? Ocjenjivanje bonsaija zahtjeva obuku. Općenito nije slučaj da netko tko nema obuku može lako ocjenjivati i razlikovati „dobro“ od „lošega“. Nije moguće da ono što mi nazivamo umjetničkim obrazovanjem je u biti obuka za klasifikaciju obrazaca?
Sada idemo jedan korak naprijed. Kroz iskustvo, doživljavajući suvremeni bonsai obučio sam se ocijenjivati ga, i ako je moj mozak dobar u ovim stvarima formirat ću pravila za otkrivanje onoga što mi je rečeno da je „dobar“ bonsai i njegovo razlikovanje od „lošeg“. Kada posjetim izložbu i vidim rad novog umjetnika primijenit ću svoja pravila za dobar i loš bonsai i dati svoju ocjenu da li ovaj umjetnik išta vrijedi. Kako je većina nas obučena na istim knjigama i sa istim primjerima dobrih loših bonsaija naša mišljena će često biti slična sa mišljenjem drugih bonsaista i novi umjetnik će biti žigosan u skladu sa tim.
Sada primijenimo ova pravila na bonsai dizajnere. Ako odlučim postati bonsai majstor, cijenit ću svoj rad prema istim apstraktnim pravilima „dobrog“ i „lošeg“ i proizvoditi bonsaije koji prolaze moj osobni kriterij ocjenjivanja. Zato jednom kada se ustanovi da su neki radovi primjeri dobre umjetnosti to nam garantira da će se taj obrazac ovjekovječiti budući umjetnici i kritika. Ovo ide toliko daleko da popriličan broj bonsai svetaca i umjetnika vjeruje da postoji samo jedan način kao „pravi“. Postoji jaka tendencija prema fundamentalizmu; ona je tijesno povezana sa sistemom kako se bonsai ukus razvija.
U ocjenjivanju bonsaija možemo naći više nego jedan obrazac prepoznavanja, ali postoji li neki način da ikada razdvojimo barem dva? Naravno ovdje ne postoji promatrač izvan sistema, i mi nikada ne možemo znati do koje granice je naš izbor pod utjecajem naučenog prepoznavanja uzoraka kojeg imamo od ranije. Sjećate se primjera od ranije kada smo znali „točno“ što je moralno dobro ili loše i odjedanput se pojavljuje osoba iz druge kulture koja ima potpuno drugačije moralne zakone. Pitanje je da li ćemo ikada saslušati nekoga iz druge bonsai kulture. Ako i slušamo, da li ćemo razumjeti što nam govori? Vjerojatno ne baš, jer ćemo vjerojatno željeti ostati u našem udobnom i dobro utvrđenom bonsai svijetu, radije nego da stalno dovodimo u pitanje naše ideje. Ne možemo shvatiti da za ono što mi mislimo da su „prirodna“ pravila, su ustvari nešto što se slučajno razvilo u generalno prihvaćena pravila. To čistom slučajnošću može postati novo pravilo.
Možemo li dovesti na bonsai izložbu neku osobu sa ulice koja nikada nije vidjela neki bonsai niti zna za teorije o njemu. Da možemo, ali što očekivati? Osoba će dati neke ocijene i neka objašnjenja ali nam neće reći ništa više od nekoga sa naivnim ukusom bez pozadinskog znanja. Umjetnička forma je jezik za sebe i bez otvorenosti i izloženosti nitko ne može naučiti čitati taj jezik.
Postoji priča o osobi koja je prišla Picassu i rekla mu: „Gospodine Picasso ja ne razumijem vašu umjetnost.“
Picasso je odgovorio: “Da li znate Kineski?“
„Ne.“
„Ali ga možete naučiti.“
Kako ćemo ikada znati istinsku razliku između elitizma ovjekovječenog kroz prepoznavanje obrazaca i istinske vrijednosti bonsaija?
Prilagođeno iz: "Art and Elitism: A Form of Pattern Recognition" by
Kunal Sen, 2007, Encyclopedia Britannica blog
No comments:
Post a Comment